DAN ŽALOSTI I POLITIČKE KALKULACIJE: TUGA NA KAMERAMA, POENI POLITIČARIMA
Dok narod ćuti, vlast govori. Dok porodice žrtava traže mir, političari traže kadar. Dan žalosti — koji bi trebalo da bude trenutak tišine i poštovanja — sve češće postaje dan političkog marketinga. Kamera se uključuje, vence polažu isti ljudi koji su dan ranije govorili o „uspesima“. Rečenice su uvežbane, suze pažljivo tempirane, a pozivi na jedinstvo zvuče kao slogani. Umesto pitanja — odgovora nema. Umesto istrage — izjava. Umesto odgovornosti — govor o „zajedništvu“. I dok narod prevrće sveće po rukama i ćuti, na vrhu se broje poeni. Tuga postaje valuta, a saosećanje reklama. Tragedija, umesto da nas opomene, postaje prilika za političku pozornicu. Svakog puta — isto. Umesto da se menja sistem, menja se dekor. Umesto da se spreči sledeća nesreća, sprema se sledeća izjava. Jer u zemlji gde su kamere važnije od odgovora, dan žalosti traje tačno onoliko koliko traje prenos uživo.