„Nije otišao trener – otišao je glas vere, inata i Partizana: Arena je plakala za Duškom
Vest da je otišao Duško Vujošević pogodila je pravo u srce svih koji su makar jednom osetili šta znači Partizan, šta znači borba, inat i vera kad je najteže. A taj oproštaj u Areni, pre utakmice, nije bio samo minut tišine bio je trenutak kada je cela dvorana disala kao jedno, kada su se suze i ponos pomešali u nešto što rečima teško može da se objasni. Duško nije bio samo trener. Bio je simbol. Glas razuma kad je bilo najteže, ali i glas pobune kad je trebalo stati uz svoje. Bio je onaj koji ne spušta glavu, koji uči da se ne odustaje ni kada nemaš ni novca, ni podršku, ni snagu osim one unutrašnje. Njegove reči nisu bile uvek lake, ali su bile istinite. Njegov pogled sa klupe nosio je težinu odgovornosti, ali i sigurnost da neko veruje, čak i kad svi drugi sumnjaju. U Areni, u tom tihom trenutku, kao da su svi shvatili koliko je bio veliki. Ne samo kroz titule, ne samo kroz pobede, već kroz ljude koje je stvorio. Generacije igrača koje je učio ne samo košarci, ...