Piše Ivan Mrđen: Prst je naš!
Preuzeto sa Nova.rs Kad su počela prva okupljanja uplašenih, zabrinutih i ozlojeđenih dobih i pristojnih ljudi, užasnutih masovnim zločinima u školi “Vladislav Ribbnikar” i dan kasnije u Duboni i Malom Orašju kod Mladenovca, većina prisutnih je reagovala srcem. Nisu bili važni ni brojevi, ni formalni pozivi, pa ni zahtevi… Možda i zbog toga su inicijalni protesti “Srbija protiv nasilja” bili neka vrsta “srca na dlanu”. Posebno u ona dva dana kad su na istom mestu prvo prodefilovali oni koji pevaju “evo ti srce na dlanu, uzmi ga, nek bude tvoje, evo ti duša i telo, evo ti sve što je moje”, ako se neko još seća narodnjačkog hita Biljane Jevtić, da bi sutradan onima koji su se okupili na istom mestu, po isto tako velikoj kiši, mnogo bliža bila verzija Aleksandre Radović, koja kaže “dajem ti na dlan ovo moje srce sad, ti baci ga u prah i pepeo, tad pomisli na nas i zgazi ga za kraj, ionako sve si moje zgazio”. Minule subote opet kiša, ali od srca na dlanu nekako ostao samo – srednji p...