Vučić ne silazi sa govornice: Skupština Srbije ponovo talac jednog čoveka i njegovih političkih obračuna
Ni drugi dan konstitutivne sednice Narodne skupštine nije doneo ono što bi građani s pravom očekivali od najvišeg zakonodavnog tela – ozbiljnu raspravu o kandidatima, institucijama i budućnosti države. Umesto toga, Aleksandar Vučić ponovo je iskoristio skupštinsku govornicu za obračun sa političkim protivnicima, prozivke i poruke koje sve manje imaju veze sa dnevnim redom.
Ako je neko očekivao da će se posle jučerašnjeg višesatnog nastupa nešto promeniti, današnja sednica pokazala je da se stari obrazac nastavlja.
Vučić se ponovo javio za reč i gotovo 40 minuta govorio o političkim protivnicima, jučerašnjim događajima i sopstvenom viđenju političke situacije. Usput je Zlatka Kokanovića nazvao magarcem, a najavio je i da neće provesti ceo poslanički mandat u Skupštini, jer želi da prepusti mesto mlađima.
Ali ono što posebno upada u oči jeste da u njegovom obraćanju gotovo da nije bilo prostora za suštinu dnevnog reda – izbor predsednika Narodne skupštine.
Čovek koji je godinama bio na čelu države sada ima priliku da pokaže kako izgleda parlamentarna politička odgovornost. Umesto toga, ponovo gledamo nastup u kojem je važnije ko je koga uvredio, ko je šta rekao i ko je kome politički protivnik nego ono zbog čega su poslanici uopšte došli u parlament.
Demokratija se ne dokazuje držanjem lekcija
Posebno je zanimljivo kada se iz skupštinske govornice drže lekcije o demokratiji, pristojnosti i institucijama, dok se istovremeno politička rasprava pretvara u niz ličnih prozivki.
Naravno, uvrede i neprimereno ponašanje nisu prihvatljivi bez obzira na to sa koje strane dolaze. Ali pravila političke komunikacije moraju važiti za sve, a ne samo za one koje vlast smatra svojim protivnicima.
Niko ne dobija pravo na neograničenu političku privilegiju zato što je nekada obavljao najvišu državnu funkciju.
Srbija nije ničiji privatni politički projekat
Građani ne prate skupštinske prenose da bi svakodnevno slušali iste optužbe, stare sukobe i beskrajna dokazivanja političkih aktera. Očekuju odgovore o životnom standardu, cenama, zdravstvu, školstvu, bezbednosti i funkcionisanju institucija.
A upravo su to teme koje prečesto ostaju u drugom planu.
Vučić može da bude poslanik, šef poslaničke grupe i politički protivnik nove parlamentarne većine. Ima pravo da iznosi stavove, kritikuje i osporava predloge. Ali građani imaju isto tako pravo da očekuju da se njihova Skupština ne pretvori u pozornicu za beskrajne političke monologe.
Dva dana zaredom ista slika: mnogo ličnih obračuna, mnogo velikih reči, a premalo prostora za ono što bi trebalo da bude najvažnije.
Skupština nije privatna govornica Aleksandra Vučića. Ona pripada građanima Srbije. I krajnje je vreme da se u njoj, umesto neprekidnog političkog nadgornjavanja, počne ozbiljno razgovarati o državi.

Коментари
Постави коментар