Fudbalske legende Partizana: Nenad Stojković

 Nenad Stojković je rođen 26. maja 1956. godine u Širokom kod Prizrena, sa Partizanom je osvojio 3 titule šampiona - 1976, 1978 i 1983. godine.


Došao je u Partizan sa 16 godina, a za prvi tim debitovao je kao osamnaestogodišnjak, u sezoni 1974/75. Naredne beleži 14 prvenstvenih nastupa (uglavnom ulazeći sa klupe) i osvaja svoju prvu titulu sa Partizanom, da bi od sezone 1976/77 postao starter i igrač bez kog se prosto nije mogao zamisliti tim Partizana. Tako će biti i narednih 7 godina, sve do odlaska iz kluba. Igrao je na poziciji centarhalfa, ponekad i beka, bio je brz, elegantan i odlično igrao glavom. Iz Partizana je otišao 1984. godine, u Monako, a nakon Monaka je igrao i za Monpelje, Miluz, Nansi i Amien, u kome se oprostio nakon sezone 1991/92. Bio je konstantan i vrlo retko je propuštao utakmice, u Partizanu 3-4 po sezoni u proseku, ne računajući boravak u vojsci, a u prvih 7 godina u Francuskoj, nijedan jedini put nije odigrao manje od 32 utakmice. Jednostavno, gde god je igrao, Stojković je bio standardan i nezamenjiv.

Bio je član mlade reprezentacije (sa Halilhodžićem, Kranjčarom, Zajecom, Klinčarskim, Stojanovićem, Srećkom Bogdanom, Slobodanom Pavkovićem... ) koja je osvojila titulu prvaka Evrope 1978. godine, a za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 32 utakmice, i postigao jedan gol. Nastupio je i 4 puta za selekciju Evrope.

Kremen kamen iz podnožja Šar-planine. U fudbalskoj nomenklaturi štoper je defanzivac, zadnja linija odbrane, a kad je reč o Nenadu Stojkoviću, mora se ugraditi jedan aneks. On je bio inicijator, tipa kapisle, prvi vezni. Finim vladanjem loptom i bogomdanim osećajem za prostor, pokretao je talase koji mogu prevrnuti sve protivnikove nade da će u tom nevremenu s crno-belima dospeti do kopna. Tri puta je s Partizanom bio šampion Jugoslavije, izborio je kup s Monakom. Materijalno, po svim procenama filigrana, morao je više. Bio je kremen kamen sa Šar-planine, stena koja pleše! Veliki snovi iz sokaka Prizrena, ljubav prema fudbalu i Partizanu - sa Blagojem Paunovićem kao njegovom zvezdom vodiljom, zbog koje je avgusta 1972. godine trčao osam kilometara tamo i amo do sekretara Lirije, koji je bio s porodicom na Belom Drimu, da bi mu ovaj udario pečat na ispisnicu - kondenzovani su u jednoj velikoj slici: Zof (Šumaher), Krol, Tardeli, Pecej, Bekenbauer (Platini), Nenad Stojković, Koeljo, Antonjoni, Bonjek (Neskens), Rosi, Blohin (Kigen). Mesto zelenih polja: stadion „Džajants" u Njujorku, i 7. avgust 1982. Tim Evrope, njegova prva vrsta, protiv ostatka sveta sa Zikom kao glavnim izvođačem Kopakabana magije. Pogledaš u (half) liniji, a ono pored tebe Bekenabuer i Krol. Da se uštineš za obraz. Na kraju, da se zna šta je Stari kontinent - 3:2, pečat udarili Kigen, Pecej i Antonjoni.

Put u visoko društvo Nenada Stojkovića bio je viši i kompleksniji od stepenica projektovanih na željama i htenju. Talenat, upornost i dolazak u ruke pravih majstora fudbalske veštine oblikovali su igrača koji će biti neizblediv zaštitni znak Partizana, bez obzira na to kroz koliko centrifuga prljave vode bio provučen, i štopera koji neće golim srcem, nego umećem s loptom tri puta braniti boje Evrope.

Коментари

„Dok umire sve što vredi, lopov mirno u fotelji sedi“: Brutalna poruka navijača Partizana o kojoj bruji Srbija

Mitrović izveo najneobičniji penal: Ovo se skoro nikada ne događa

„Sad svi hoće na basket“: Jokić oduševio slikom ispred kuće u Somboru