Duško Radović: Pesnik koji je Beogradu dao glas
Duško Radović nije bio samo pesnik, aforističar ili novinar. On je bio jezik sam — britak, nežan, ironičan i iskren, kao dete koje govori ono što odrasli ne smeju. Njegove rečenice nisu bile samo stihovi ili misli; bile su ulice kojima se išlo u školu, rečenice koje su budile grad, istine koje su stajale ogoljene u jednom jedinom stihu.
Rođen 1922. godine u Nišu, ali dušom i rečima potpuno pripadao Beogradu, Duško je bio onaj tihi, svakodnevni genije koji je uspevao da od obične reči napravi čudo. Pisao je za decu, a odrasli su ga čitali krišom, tražeći u njegovim stihovima ono što nisu umeli da kažu naglas.
"Deco, da li znate da postoje deca koja nemaju decu?" – pisao je, brišući granice između jednostavnog i dubokog. Njegove dečje pesme, bajke i radio-emisije ostale su urezane u generacijama koje su rasle uz njega, a aforizmi koje je izgovarao svako jutro na radiju ostali su zabeleženi kao hronika beogradskog duha.
"Ako hoćete da budete voljeni – budite tihi, skromni, nežni i obazrivi. Ako nećete – budite ono što jeste."
Duško je voleo Beograd, ali nije mu povlađivao. Voleo je ljude, ali ih nije štedeo. Bio je ogledalo jednog naroda, ali i opomena da ne zaboravimo šta je čovečnost. Njegov humor nije bio smeh na silu – bio je trezvenost u svetu koji prebrzo zaboravlja smisao.
A voleo je i Partizan. Tiho, dostojanstveno, bez uvreda — ali strasno. Bio je jedan od onih navijača koji ne viču s tribina, već pišu stihove u čast kluba. Njegova ljubav prema Partizanu bila je iskrena, ali nikada isključiva. Bio je navijač, ali pre svega — gospodin. I tu se, možda više nego igde, ogledala njegova priroda: da voli jako, ali nikad na tuđ račun.
I kad je govorio o ljubavi, govorio je bez laži:
"Ljubav je kao psić: ili je tvoja ili laje na tebe."
Duško Radović nije umro 1984. On i dalje govori kroz jutarnje misli koje odzvanjaju starim radio-aparatima, kroz decu koja izgovaraju njegove stihove, kroz Beograd koji zna da je njegov duh još tu – negde između Kalemegdana i Terazija, između jednog "dobro jutro" i jednog "zbogom".
Jer dokle god neko voli jednostavno, misli iskreno, piše tiho – i nosi crno-belo u srcu – Duško Radović je živ.
Коментари
Постави коментар