Da se nikada ne zaborave: Đura Jakšić

 Đura Jakšić, pravim imenom Georgije, srpski je pesnik, pripovedač i dramatičar 19. veka. Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu. Rođen je u svešteničkoj porodici.

Nakon osnovne škole koju je završio u rodnom mestu, otac je hteo da se školuje za trgovca, pa ga je silom upisao u tu školu, ali on je iz nje tri puta pobegao. Nakon toga je upisao i završio nižu gimnaziju u Segedinu, a onda otišao u Temišvar na slikarsku akademiju. Akademiju je pohađao i u Pešti, ali je morao da je napusti zbog revolucije koja se tada događala. Vratio se u rodni kraj i tamo nastavio da uči slikarstvo kod čuvenog slikara Konstantina Danila u Bečkereku. Osim slikanja, usavršavao je i znanje nemačkog jezika.

Kao šesnaestogodišnjak dobrovoljno se pridružio revoluciji 1848. godine. Nakon poraza, ostao je razočaran i siromašan. Zbog siromaštva morao je da radi razne poslove, pa menjajući mesta boravka, najpre odlazi u Beograd, a onda i u Beč kako bi nastavio studij slikarstva. Počeo je tada i da objavljuje svoje prve stihove i to u Serbskom letopisu. Ubrzo je morao da se vrati u rodno mesto zbog neimanja novca, ali onda odlazi u Minhen na studij finih umetnosti. Ubrzo je počeo da živi od likarstva, usput izdajući svoje pesme u listu Sedmica. Odlazi u Novi Sad i tamo se sa svojim savremenicima okuplja oko listova Sedmica i Dnevnik.

U raznim delovima Srbije radio je kao učitelj i gimnazijski učitelj slikanja. Živeo je kao boem - u oskudici i jedva izdržavajući svoju porodicu, ali svejedno kao svestrani umetnik. Radio je i u državnoj službi iz koje je otpušten zbog bolesti od tuberkuloze i raznih dugova. Nakon toga dobio je posao u Državnoj štampariji, gde ga je zatekla i smrt.

Đura Jakšić napisao je 40 drama i tri drame u stihu, i to "Stanoje glavaš", "Seoba Srbalja" i " Jelisaveta". Pisao je lirsku, epsku i dramsku poeziju, a svoje pesme objavjuje u svim časopisima diljem Srbije. Objavio je zbirku pesama "Pesme", a najznačajnije epske pesme su mu "Bratoubica", "Nevesta Pivljanina Baja", "Mučenica" i druge.

Pisao je i prozu. Imao je čak četrdeset pripovedaka i skica za pripovetke, a ipak ostao je najpoznatiji prema svojoj lirici, od koje su najpoznatije i najbolje njegove pesme (ali i najbolje pesme srpske poezije uopće) "Na Liparu", "Mila", "Koga da ljubim", "Put u Gornjak", "Kroz ponoć nemu" i druge.

Da bi se razumelo njegovo pisano stvaralaštvo, neophodno je sagledati nekoliko ključnih uticaja na razvitak njegovog stila.

Preko surovosti života (nemaštine i svakodnevnih muka), njegove plahovite, buntovne i netrpeljive prirode, pa sve do društveno-političke atmosfere u Srbiji i nacionalno-socijalne situacije koja je zatekla narod tadašnje države, dolazimo do ključnih elemenata njegovog stila.

Pisao je pripovetke, čak četiri knjige, dok je objavio samo jednu zbirku pesama. Od elegije „Na Liparu”, preko rodoljubive „Otadžbine” i polemične „Ćutite, ćut’te, Jevropi”, pa sve do jedne od najlepših ljubavnih pesama inspirisane ličnim iskustvom „Mila”, ostavio je književno bogatstvo koje generacije izučavaju u školama, ali i van tih ustanova.

Đura Jakšić je bio veliki rodoljub, Život je proveo ponosito prkoseći sebi i drugima, u upornoj unutrašnjoj borbi protiv svega što je bilo izvan njega i njegovih mogućnosti. Gotovo da je svoj život uspeo da spakuje u samo tri svoja stiha:

„Ali moje srce, ali moje grudi

Ledenom su zlobom razbijali ljudi,

Pa se, mesto srca, uhvatio led.”

U Srpskoj Crnji se i danas, već više od 50. godina dodjeljuje nagrada Đura Jakšić za najbolju zbirku poezije izdatu na srpskom jeziku.

Umro je od tuberkuloze 16. novembra 1878. godine i bio je sahranjen na Tašmajdanskom groblju, ali su njegovi posmrtni ostaci 21. oktobra 1907. premeštene na Novo groblje u Beogradu.